bašzato

petak, 03.02.2012.

Queen and I

Great book describing a society in England after the fall of monarchy because the republicans won for the first time.
It's really funny and ironic how Sue Townsend, the writer, shows what happens after a royal family is moved to a suburbia to live as other workers and how for the first time they have to strle for their meal or their lives.
I think this is all possible, it could happen one day, why not, fall of the empire and fall of the people who don't open their own doors or prepare their own meals.They live in gold creating their own museum sourrounded with rich and expensive things while other people in poor neighbords dont have warm water or live out of social help that is very small.
In this book prince Charles is very happy and he finally has his own garden,
he grows long hair and is so happy he's out of monarchy.
Well who knows what would really happen if that would really be reality.....the fall of one of the strongest royal families of today........

ponedjeljak, 22.08.2011.

The Giver

I found this book in the children section but it's one of those books that offer a lot to any age.
It' s a story about isolated world created by people that wanted to change their society and escape from the world that we all live in today. But as always that turns out to be also repressive for those that also want another choice….
Another life…

It's a story about an old man that keeps all the memories of the mankind that he is suppose to give to another person, a boy without a name, because in this world people have no names, just numbers…
These memories are beautiful but also painfull and as the boy discovers these things that no longer exist in their new world he becomes curious of the world outside…
He discovers love, snow, war, tears, pain; all those things that no longer existed in his life or life of his parents…….

He realizes that the world that they created and is suppose to be perfect because there is no pain, war or hunger also controls love, pregnancy, sex, and kills old people or children with imperfections…..Boy thinks about escape…….

This book is first of all a story about friendship of an old man and a boy…
A story of being different in the world that doesn't accept differences…..
This book could be a fiction but it reminds so much of our realities… Doesn't it?

četvrtak, 04.08.2011.

Postapocalyptic and antiutopic novelsPostapocalyptic and antiutopic novels

I started reading post apocalyptic novels , maybe realizing the changes in our world and being aware that what we call post apocalyptic is a possibility in some distant future.
I am not a fan of science fiction but more of the novels that talk about future that is still possible and realistic but still represents imagination that can become reality.
So i started with the book o Lois Lowery- Giver and continued with Margaret Atwood and Paul Auster and of course Orwell's Animal Farm and others.
I will start writing and explaining the first one i have to mention- GIVER, which i described in my second issue of zine URBESCK. So here it is.....
All these books that i'm about to represent hide most of your utopic desires and your fears of the things that you may think they are about to happen. It somehow feel we are loosing control over our lives and the deeds of our society so i believe that writing these kind if novels gives writers a possibility to regain power over the happenings that are taking place right now or over those that they are in a way predicting.........or not?
Ok, off we go.......

četvrtak, 19.05.2011.

VODIČ ZA AUTOSTOPERE

Prži, al' ga prži, mislim si dok tako stojim na cesti i čekam svoju slijedeću žrtvu koja mi želi ispričati svoju životnu priču.
Još jedan bla bla s nekim strancem, a ako mi se posreći i s nekom neznankom koja se ne boji autostopera, u ovom slučaju - autostoperice. Dakle, naime, jedine i jedinstvene – mene.
Ha, koji ego, mislim si ja po ne znam koji put i to prevelik za osobu koja očito nema ni za bus, a kamoli za svog prelijepog, ljubljenog mezimca, u ovom slučaju - auto.
Ma kome treba auto u ovo vrijeme i na ovom vrhuncu civilizacije kad svaka osoba ima to limeno čudo na četiri kotača, a ponekad i na dva, ali u tom slučaju moram nositi kacigu, ali ionako mi ne pada na pamet da riskiram svoj dragocjen život tek izlegnut iz jajeta i svjež kao jutarnja rosa i dam ga u ruke nekom motoristu…Čula sam već ne znam već koliko puta tu priču: lud, mlad, zbunjen, nenormalan i sve to jednako motorist.
Ne želim biti još jedna kolumna u crnoj kronici ili vreća u mrtvačnici ili obris na vrućem asfaltu ili…. ili… ma ne znam još niti jedan ili….ma, već mi je toliko vruće da osjećam laganu vrtoglavicu, samo u tom trenutku nisam znala je li to zbog vrućine ili straha. A možda je i jedno i drugo. A možda je i uzbuđenje? Pomislili biste i to možda, ali ja ne. Tu sam fazu već prerasla. Ona niti ne postoji. U mom slučaju uzbuđenje je tek blijeda uspomena na početke stopiranja, a bilo je to ….to….. Nekad davno. I to je sve.

Ne smijem razmišljati o prošlosti. Previše sam uložila u svoju sadašnjost koja je i prečesto osuđena na stajanje na vrućoj cesti s pogledom u stražnjice odmaklih automobila koji su zaključili da očito nisam vrijedna njihovog društva.
Kao da mi je do njihovog društva. Želim tišinu i mir dok brojim stabla kako zuje pred mojim nateklim očima koja se polako sklapaju nadajući se da se suputnik neće naljutiti ako zauzmem njegovo sjedalo u nekom čudnom i napola ležećem položaju .
I ako Cesta da, probudim se negdje blizu svoje destinacije, a to je opet neki dio ove dugačke zmije zvane cesta.

Jer svaki autostoperski put počinje i završava s cestom, tim malim komadićem betonskog raja.
A raj je cilj, a ne obrnuto. Jer velika je sreća za svakog autostopera ili autostopericu, stići tamo gdje se treba ili mora.

Ovaj put je za mene taj cilj bio ono što se želi. Nešto sasvim treće. I zato sam bila sretna kao štene koje je prvi put pojurilo pašnjakom i ugledalo fazana i sad za njim trči i trči i nikako da stane.
Tako se osjeća stoper s adrenalinom u venama kad stigne na cilj.
Posljedica ponekad i višesatnog čekanja i traženja. Prženja na suncu i smrzavanja na kiši.
A tako je vruće, ni traga kiši i rijetko koji auto prođe ispred mojih nogu i tako u letu dobaci mi nešto vjetra.
Osjećam kako mi znoj lagano klizi po licu i leđima kao malena životinjica koja mi se pokušava sakriti u njedrima i čvrsto stišćem očne kapke s željom da slijedeći stvarno i stane i pokupi moje naočigled premoreno tijelo.

I mi o vuku, a vuk na vrata: - Di ćeš?, pita me neznanac i budući poznanik.
- Rijeka.
- Ajde, može.
- Znači idete do Rijeke?
- Da da. Ajde ne mogu ovdje dugo stajat.
I eto mene u novoj avanturi. Lov na Rijeku.
Samo što lov tu tek počinje jer moja destinacija je Beograd.
Ali koga briga sad za Beograd.
To je tek zadnji dio priče, a priču treba pričati od početka.
Kao kad gradite svoju palaču.
Točno znate kako bi trebala izgledati. Znate da je potrebno slagati ciglu na ciglu kao što na stopu slažete grad po grad, selo po selo, cestu po cestu.

Ugodno sjedalo,mislim si, dok nervozno prebirem po prstima.
Prvi put da stopiram sama i hvata me lagan grč negdje u utrobi , ali kao da ga osjećam svugdje u tijelu. Je li osjeća i suputnik moju nervozu, pitam se i još se više nervozno grčim.
A on se ugodno smješka i unosi nadu u ovaj neugodni trenutak koji će potrajati koji sat dva do Rijeke. Uf! Osjećam kako mi se strah penje uz tijelo kao biljka puzavica.
Ali moj suputnik koji je ispada da je profesor geografije me skužio i čini mi se kao da me pokušava smiriti s pričom.
A o čemu bi drugom pričao profesor nego o svojim učenicima:
- Bila je ta jedna učenica. Jelena. Predavao sam joj geografiju. Njezina mama ju je tako razmazila.
Bože moj, šta su napravili tom djetetu. Tako je bila mazna. U četvrtom razredu srednje ona hoće kući svojoj mami.
Pa sam ja razgovarao sa ocem pa se situacija i promijenila. Nije se on baš dao.
Ali sam čuo nedavno da je Jelena otišla na turistički faks u Rijeku,
a majka joj šalje ručak iz Gospića. Pa da ne vjeruješ! Eto kad radiš u školi svašta doživiš.
Samo nemoj nikad u prosvjetu! Nema ti tu para.
Evo moja sestra ima vikendicu u Crikvenici pa idem malo kod nje. A šta ja imam? Ništa.To ti je tako kad radiš u prosvjeti.
Godinama sam radio u Celju kao profesor, a kad je došao rat otišao sam u Bosnu. Tamo sam se rodio.
Pa me Vokićka stavila u Gospić. Ovi me nisu htjeli natrag, a ovdje je falilo kadra. Studirao sam u Sarajevu. Nisam bio tamo otkad sam završio fakultet.
Ja jednom kad odem više se ne vraćam. Otišao sam iz Celja nakon dvadeset godina i nisam se vratio. Evo sad sam tu i neću se vraćati u Sloveniju.
I tako on priča i priča, a meni je tako ugodno u tom sjedalu. Ugodnije nego na početku. Smiruje me ton njegovog glasa.

Bio je jedan od rijetkih koji je pričao o svom poslu jer ga voli i jedan od onih profesora kojem je biti profesor bilo više od predavanja. Ne znam, ali meni se čini da je danas rijetko naći profesore koji pričaju o svom poslu kao nešto što vole, ali naravno možda je on jedan od srećkovića ili ima tek debele živce.
Čim sam mu spomenula kako putujem do Beograda počeo je nabrajati rude, poljoprivredna dobra Srbije i sve što bi profesor zemljopisa trebao znati, ali njega je to sve i zanimalo nakon trideset godina rada. Razlozi su potpuno shvatljivi.

„Nema ti ovdje para, ovo radiš samo ako to voliš“, ponavljao je.
Iskrcao me u Rijeci u sjeni benzinske pumpe. Super, pomislim. Napokon hlad.
I nakon tek drugog dizanja prsta stane mi nervozan tip, a tip razgovora je bio još nervozniji:
- Ti se baviš s fotografijom? Pita me da li imam nekakav hobi te navodim fotografiju).
Pokušava ostvariti nekakav normalan razgovor jer me se (tako mi se čini ) boji.


- Pa evo recimo kako bi netko mojih godina mogao nešto naučiti o fotografiji?, nastavlja.
Kupio sam neki fotić pa me zanima kakve sve to funkcije ima.
Ja ne znam niš o tome.
Dobro ajde, nisam ja baš tako star.Blizu četrdeset banki.
Ali nisam prestar za učenje.
Znači ima tečajeva i za mene. Ma dobro, meni je samo bitno da si ja naučim neke osnove.
Tebe nije strah tako stopat? Nisi imala neko loše iskustvo?

A di me to našo pitat?!, mislim si i opet me uhvati onaj grč u utrobi kao pomahnitala veš mašina.
Nakon toliko godina stopa mislim da me i to morao netko pitati.

-Da, imala sam, procijedila sam kroz zube.Grčim ruke.
Vrtim prstima kao po tipkama klavira.
- Jednom je frendica došla do mene nakon nekog koncerta.
Ja sam učila doma. Bila je pijana. Zamolila me da je otpratim doma. Nije baš mogla hodati, a kako je baš u tom trenutku prolazila policija, htjela je da nas odvezu doma. Ok, ušle smo u auto i počeli su vozit prema Korzu gdje je rekla da živi.
Onaj koji je vozio valjda je bio nadređen onom koji je sjedio na suvozačkom mjestu jer je taj samo šutio i grčio se.

Ona je spavala na mom krilu. Mislili su da sam i ja pijana. Valjda. Odjednom su skrenuli prema drugom dijelu grada i doveli su nas na tvrđavu van grada. Totalni mrak. Zgrabio je moju frendicu za nogu. Ja sam ga odgurnula i počelo je prepiranje. Onaj suvozač je samo piljio pred sebe.Nisu nas htjeli pustiti van. Ajde šta se pravite fine? Šta sad? Onda su nas izbacili van.

Muk. Ja šutim. On šuti. Koja kretenska tišina, mislim si.
I tad budući fotograf progovori:

- Meni ovo zvuči kao pokušaj silovanja. Jeste to prijavile?
-Ne, bile smo klinke. Sad mi je žao da nisam, ali uglavnom sad bi postupila drukčije.
Kao da mi je opet ona mala životinjica u obliku znoja prelazi preko leđa i ponovno se pokušava sakriti u njedrima.

Bi? Drukčije?Ko zna. Nadam se da bi, prolazi mi kroz glavu.
A ona? Frendica? Mislim da ne bi. A uostalom nisam je tako dugo vidjela da me ova priča podsjetila koliko je dugo nisam vidjela.

Na licu mu se vidi nekakva bol, ali nestaje u trenutku te nastavlja pričati.

- Evo, ja nisam stvarno nikad imao problema s policijom.
Valjda imam sreće. Ne znam. Jednom sam htio vratiti pištolj u policijsku stanicu i nisu znali šta da rade sa mnom. Jer neko vrijeme se moralo prijavljivati sva streljiva. Ali ja nisam svoj prijavio.
Imao sam i dozvolu. Ali nikad mi se do tada nije desilo da ga je netko htio tek tako dati. To je bilo smiješno.
To mi je ostalo od rata.

Progutam knedlu u grlu, stišćem prste u šaci i pitam ga:
-Ako ne pitam previše, jel mi možeš reći nešto o ratu?
Mislim, koliko si dugo bio u ratu?
Na licu mu ne mogu pročitati nikakav osjećaj. Samo se lagano smiješi. Ne ugodno, ne smiješno, već bezizražajno.
Kao list na grani koji treperi, ali ne mijenja oblik čak ni pod najjačim vjetrom.

-Ma, nije ti to ništa zanimljivo.Bilo je veselo, nasmijao se onim smijehom koji glumi da mu je svejedno.
- Počeo je rat i ja sam mislio da moram otići. Prva bojišnica u Vukovaru. Otpustili su nas nakon šest mjeseci. Onda si možeš mislit kolko je bilo veselo.
Tek kad su bile postavljene barikade u Zagrebu onda sam imao osjećaj da su mi došli u moje dvorišće.
Danas nikad to ne bi opet napravio. Pobjegao bi van. Bilo gdje.
Neće me opet dobit.
Dobili su me prvi kad sam postao pionir, dobio me HDZ,a sad se ne dam.
Rat je sranje. Rat je najveća moguća glupost koja se može desiti. Tad to nisam mislio. Nisam znao kaj je rat.
Svi su isti.

S tim se slažem, pomislim. Do tada nije izrekao ništa vrijedno mojih primjedbi. A, što ja uopće znam o ratu. U Puli nije niti bilo rata.
Srećom, pomislim u tom trenutku. Ja sam živjela onaj drugi rat. Privatno-obiteljski. Skriven iza četiri zida oronula stana pored obale koja je širila miris uginulih riba i motornog ulja.

A on i dalje priča kao da mu je drago da ga je netko nešto i pitao…..
- Da, obećavali su oni svašta. Stan nisam dobio niti bilo kakve privilegije. One koje i imam i ne koristim. Ne zanima me.
Ma nisam ih niti zaslužio. Kaj zato jer sam bil u ratu trebam dobiti stan ? To su gluposti. Bio sam tam samo šest mjeseci.
Ne mislim da sam bilo šta napravio.
Većina nas se vratila, ali bilo je veselo. O da, veselo.
Vadili su ljude iz zatvora. Ma njima je bilo ionako svejedno.
Pukovnik ili pokojnik.

A ja se baš zakačila za tu temu i neda mi vrag mira pa nastavljam sa svojom pričom:
- U ratu neki pokažu što su u stanju napraviti, ali oni se tek izvlače na rat. Neke stvari koje nemaju veze sa samoobranom kao što su silovanje i ubijanje civila je po meni nešto što je ta osoba u stanju napraviti i inače samo što je zauzdana zakonima i društvom u nekoj mjeri.

Gleda me kao da ga je strah moje izjave. Na licu mu čitam iznenađenje. Ono neugodno iznenađenje prouzrokovano strahom od neočekivanog. Osjećam kao da govorim o njemu. Osjećam se kao da će mi pozliti.

- Ne. To rat napravi od tebe. U ratu je sve dozvoljeno.
Nema pravila. Ne razumiješ.

I tu je nastavila moja upornost i intuicija da je tip ok.
Siguran je. Bezopasan. Kao dresirana opasnost. Ili?

-Da, ako ne razumijem zašto su postojali ljudi koji si u ratu odbijali sudjelovati u takvim činovima?
Grupa vojnika siluje djevojku i jedan odbije. On to nije napravio.

-Da, imaš pravo. To postoji. Ali ne znaš što ti rat može napraviti.
Na licu mu i dalje vidim strah, ali i sram.
Nastavljam svoju polemiku u ime pravde ili onoga što smatram pravdom:

- Znam da je rat samoobrana i sve izvan toga je uglavnom stvar izbora. Da, nažalost ne uvijek.
Ali ne vjerujem da te u potpunosti rat takvim napravi.
Nekima je on samo šansa da naprave ono što do tada nisu smjeli.

Muk. Ponovno ta jeziva tišina u zagrljaju stranca i teme od koje svi zaziru. Pa i s razlogom, zaključili biste.

Ostatak puta ne govori. Do izlaska iz auta.
Osjeća se napetost u zraku koji odjednom postaje tako nepodnošljiv za disanje. Osjećam kao da jedva čeka da me se riješi.

Opet tišina. Još uvijek tišina. I tako do Zagreba kamo smo krenuli iz Rijeke. Njegov cilj i moja usputna stanica. U daljini vidim one male žute kućice gdje vozači troše svoje novce, a autostoperi često ulaze ili izlaze. Naplatne kućice- dom svakog autostopera, a hlada niti za pod zub. Ali koga sad to briga i kako to uopće mogu i pomisliti? U ovoj tišini koja samo što nije pomahnitala.

I onda on napokon progovori. Olakšanje. Za mene. Malo se trgnem, ali mislim da nije primjetio.
Pilji pred sebe hladno i nekako proračunato.

- Jel čitaš horoskop?
Odgovaram kao iz topa:
- Da, ali ne vjerujem baš u to.
- Pročitaj ga. Možda ti se danas posrećilo.

Osim osjećaja da me tip zastrašuje koji me stresao do nožnih prstiju stresem se i od pogleda na svoje krilo gdje sam ugledala svoj sprej za samoobranu koji mi je ispao iz đepa.
Pogledao me nekako kako me pogledao kad sam ušla u auto. Nevjerica pomiješana sa suzdržanošću.
Ali sve je bolje od one tišine, pomišljam.
-To je za mene?, upita hladno.
- Ne, ne mislite valjda da bi bila tako bezobrazna i držala ga u krilu? Nadam sam se da će spušit kako mislim da je posve bezopasan tip koji tek vozi svoj Golf od Rijeke do Zagreba.
Otvaram vrata. On šuti. Izlazim. Pozdravljam. Pozdravlja i on i hladno gleda pred sebe.
I kad se odvezao okrenem se, podignem prst, a on nestane skupa s osjećajem nelagode.
To je tako dobar osjećaj.

I nakon deset minuta staje mi kamion. I eto mener penjem se na prvi kat tog kamiona jer se uvijek tako i osjećam u kamionu, kao da se vozim na prvom katu kuće na kotačima. Fora. Kao da letim nad cestom.

Kamion miriše na kobasice i luk. On ozbiljan i suzdržan. Umoran je, pomišljam. I počinje on sa svojom pričom.
A možda i nije tako umoran, zaključujem.
- Ma nikad se ne zna. Mislim si ja uvijek da li da pokupim nekog ili ne. Svašta se danas događa.
Mog kolegu iz Varaždina izbo Mađar na autocesti. Opljačkao ga.
Drugom u Ukrajini izvadili bubrege. Omamili ga s plinom za uspavljivanje, izvukli iz kamiona i eto…….
Nekad kad stanem curama one neću da idu samnom.
Kažu da neće s kamionđijom. Ma bojimo se i mi. Svašta se događa.

Više sam tako umorna da se moji odgovori svode na: - Da, ili - Da da ili - Aha.

Iskrcava me negdje blizu srpske granice. Tamo nešto mora iskrcati. Kao, govori mi.
- Tu bi ti trebalo biti ok. Tu sam već vidio neke da stopaju.
Tek kad se odvezao sjetila sam se da ga nisam niti pitala gdje smo. Selo? Grad? Što god.
Cesta u svakom slučaju je, a koja, tek ću saznati.
Već se nazire noć. Kako vrijeme leti u društvu.
Ne uvijek dobrom, ali je ipak nekakvo društvo.
Kažu: “ S cigaretom nisi sam, ali niti na stopu nisi nikad sam. Zakon logike.

Tu stopam nekih pola sata. Malo auta pa i malo šanse. Zakon logike opet zadaje udarac. I u tom selu, kako saznajem, negdje blizu Vukovara staje mi žena u Jugiću.
To je jedan od rijetkih slučajeva kad staje žena. Na suvozačevom mjestu sjedi Romkinja, starija gospođa i puši cigaretu. Čini se kao da se poznaju, ali pomislim da je možda pokupila i nju na stopu.
Od početka me hvata ta misao kako su različite i kako to da se zajedno voze ili kako to da ju je uopće pokupila, ali ne zato jer mislim da to ne bi bilo moguće ili krivo već poznavajući ksenofobiju naše zajednice. I osjećam sam se tako ugodno jer je ta žena u autu. Sve je nekako prirodno.

Kad sam došla živjeti u Zagreb shvatila sam zašto mi se taj grad nikad neće sviđati. Skoro sve koje sam upoznala govorili su o tome kako mrze Srbe, Cigane i crnce.
Ta razina ksenofobije toliko je izražena da je poprimila razmjere mode. Ako mrziš Cigana pravi si Hrvat ili Zagrepčanin.
U Zagrebu nikad nisam vidjela Rome da se druže s „privilegiranima“.

Kao mala družila sam se Romima, išla sam u razred s Romima i neki su mi bili prijatelji s kojima sam se igrala. Moj stari je radio s romima, živjeli su ispod nas i u ulici do naše koju smo zvali Romska ulica. Da, to je tek samo površina i bili su i jesu marginalizirani, ali kad dođem u Pulu i sjednem ispred Rojca i vidim tinejđere i klince Rome iz centra i druge klince koji nisu Romi i igraju se, osjećam se bolje i znam da u Zagrebu to nikad neću vidjeti.
To prije nisam niti primjećivala.
I žena u jugiću počne svoju priču:

- Ma ne bi ja stala muškarcima, bježi, nisam luda!
Na stopu stajem samo ženama. Ne vjerujem im!“
I onda je u Vukovaru Romkinja izašla.
- Joj ma znaš morala sam je uzeti u auto. Njezin sin mi je napravio uslugu. Cigan je, ali je ljubazan.
Ko da nije Cigan!
I eto šta, kako da odbijem.
Okreće mi se želudac. A mogla sam si i misliti…..

Nedavno mi je netko rekao da je bio u Puli. “Lijep grad stvarno lijep, ali pun Cigića. Pun!”
Da, jebi ga, svijet je pun svakakvih ljudi pa i takvih.

Prelazimo granicu. Bez problema i bez čekanja.
Samo s onim starim grčem kojeg osjećam svaki put kad prelazim granicu. Kao da imam kilu heroina skrivenog u vagini i sad će me izvući van, pretresti i pretražiti do gola. Dajem putovnicu. Opet onaj grč. Vraćaju mi putovnicu. Osjećaj olakšanja. Eto, još samo malo i samo što nisam prošvercala tu nevidljivu količinu heroina. Žena šuti i piči dalje. Put Šida. Tamo živi, ispričala mi je. Ima trgovinu mješovite robe. Posluje s Ciganima. Samo posluje. Ne druže se. To je naglasila.

Ostavlja me na izlazu iz Šida na nekoj science fiction pumpi. Ko iz Mad Maxa, pomišljam.
Dva psa. Lutalice.
Čovjek s čačkalicom u ustima puši lulu. Dva u jednom.
Što južnije to je tužnije. Sve izgleda kao da se netko poigrao s krupnim otpadom i zaboravio da neki djelovi ne idu s nekim drugim dijelovima. Željezno ludilo od lego kocki. Eto, baš to.

Dižem prst i prvi auto staje uz naglo kočenje. A šta je ovom, pomišljam. Di se ovom žuri?


Dečko je iz Rume i žuri za Beograd. Brat mu slavi trideseti rođendan. Koja ljubav. Neki smiješni džip od platna tako da u punoj brzini toliko buči da se moramo derati kako bi se uopće čuli.
I tek na ulasku primjećujem tipa koji sklupčeno spava na zadnjem sjedalu. Oko pedeset banki, rekla bih.
A, šta sad? Imam kao neko pravilo da sjedam u auto samo s jednom osobom, ali ovaj spava, a ionako sam već ušla pa eto ulazim.

- Znaš, ja ti se bavim s ovim utrkama džipova pa imam i ovaj džip. Malo je bučan znam, ali to mi je strast. Moraš se s nečim baviti. Jel treniraš ti nešto?, razgoračio je oči očekujući potvrdan odgovor i dobio ga je. On zadovoljan, a ja lažem.
Zakon preživljavanja.
- Vidiš sport je bitan u životu, on će na to. Ja se bavim s ovim džipovima.
Organiziram utrke kod Novog sada i u Rumi. Adrenalin, vožnja i sport. Dobro nije to ko prije.
Prije sam pazio baš na prehranu i pio multi vitaminske sokove. Danas se više ne natječem.
Samo organiziram natjecanja, ali sport mi je bitan.
- Kako je u Puli?, pita me.
A, ono, more, sol i praznina.
Ali to mu ne govorim, već odgovaram:- A tako, svašta.
Ko i svugdje.

Noć je već bila na dolasku i oči mi se polagano sklapaju od umora i od stajanja na suncu. Ovaj stop zamara, pomišljam. Kao da sam otkrila nešto novo.

- Da, vidiš tamo se sve događa, derao se kroz vjetar koji je ispirao unutrašnjost džipa.
- Dobro, ok osim tih punk koncerata.
Jer grad mora nešto ponuditi mladima. Uvijek iste stvari. Punk i te stvari. To je stara stvar.
Zašto ne nešto novo?
Trke džipovima recimo. Evo ja pokušavam nešto novo isfurat. To privlači ljude. Nove stvari. Punk je za starudiju. Ja sam isto bio u rock bendu. Ali idemo dalje. To mladima i gradu treba.
Lagano mi je išao na živce, ali prisilila sam se na pošteni komentar.

- Ma kužim da su nove stvari potrebne. To stoji. Zašto ne? Ali nije stvar samo u tome da one postoje jer su nove. Bitno je što nekog zanima. Evo, ljude u Puli zanimaju takvi punk koncerti. Znači to je ono što njima treba. Ljudi bi se trebali baviti onim što žele i što ih ispunjava.
- Opet ja nešto serem, mislim si. Otkud mi energije nako deset sati stopanja?!

- Ma, da ali svijet ide dalje, ne odustaje on. - Evo za vrijeme Juge ja sam svirao u tom bendu.
Išo sam u ekonomsku školu u Rumi. I profesori su me voleli. Svi osim jednog.
Profesor iz statistike. Imao je pik na mene. I eto mi smo trebali svirat za prvi maj na školskoj priredbi. Znaš to je u Jugi bio veliki dan. I škola nas je pozvala da sviramo za prvi maj. To nam je bila čast.
Zvali smo se Pufi. Ma da, glupo ime, ali eto svirali smo rock. Kako je onda u Jugi bilo cenzure, nije se smelo svirat šta god se htelo. Ma ko kaže da je u Jugi bilo bolje. Te budale. Evo ja ti mogu kazati iz svog iskustva. Svirali smo Blues Zenica od Zabranjenog pušenja i odjednom koncert je stao.
Nismo smeli nastavit.
Jer nekima se nije sviđala ta pesma. Profesori su nas kaznili.
I više nismo bili poželjni da sviramo bilo gde .Bar ne na takvim mestima. Završili smo i u novinama koje su nas popljuvale i napisale.“Bend pod detinjastim nazivom Pufi svirao antidržavnu pesmu.“
Možeš mislit!
Onda se uskoro ta pesma nije smela nigde izvodit. Niti Pušenje je nisu mogli izvodit tri godine, mislim. Ali slušali smo je s guštom kad god smo stigli baš zato jer je bila zabranjena.
I eto kad sam trebao završit srednju taj profesor nije me pustio da prođem godinu. Bio je u partiji.
Neka faca među njima. I otvoreno je reko da nikad neću završit dok je on u školi. Nitko od profesora mu se nije hteo suprostavit.
Razlog zbog kog me nije hteo pustit je bio taj jer su moji matorci živeli u Norveškoj još davno i jednom nam je Udba upala u kuću pod sumnjom da moj matorac radi protiv države. Kao zato jer su živeli u Norveškoj i vratili su se s kapitalom.
I to je on imao protiv mene.
I ko kaže da je u Jugi bilo bolje. I tako sam otišao iz škole. Kad je profesor iz statistike umro profesori su došli do mene doma i rekli da se mogu vratit i tako sam završio srednju. Danas je to drugačije…..
Je li ?,pomislim i zadržavam misao za sebe. Preumorna sam za rasprave i opet to zadržim za sebe.
Lagano sklapam oči uhvativši trenutak tišine u kojem se vjerojatno moj sugovornik s nostalgijom prisjeća starih dana i one tamo Juge.

I baš kad sam se ponadala da ću se odmoriti, ovaj drugi koji se upravo probudio razveže jezik na sljedećih pola sata. Čisti monolog. Kazališni komad, nema šta.


Prvo se pljuvalo po staroj , a vrijem je da se pljuje i po novoj državi pa kad je krenulo s korupcijom zašto i ne završiti s njom?

- Znam ti ja talijanski, engleski i njemački…Dobro, ne baš toliko dobro, ali ovako putuješ i pokupiš neke reči.
Moja keva je bila profesorica , a stari inspektor u miliciji pa sam i morao biti dobar đak.
Nisam ja oduvek vozio kamion, znaš? Žao mi je šta nisam studirao. Ovaj moj mlađi želi učiti jezike.
Ja sam završio milicijsku. I radio sam u policiji deset godina.
I eto sad silom prilika vozim kamion.

Kako to da više ne radim u miliciji? E, duga je to priča. Prije sedam godina dobio sam otkaz.
Nadređeni mi je bio neki mamlaz bez škole i s metodama s kojima se nitko nije slagao. Što god mu kažeš uvek je imao nekog iza sebe. Došao je na tu poziciju preko veze. I onda sam pokrenuo peticiju protiv njega. Potpisali su mnogi. Zahtevali smo da ga se skine s pozicije.
Jedan dan bio sam pozvan na razgovor i pod optužbom da sam poticao milicajce na pobunu premještan sam u Boljevac na mesto koje se dobije samo po kaznenom postupku.
Ali ubrzo nakon toga dobio sam otkaz. Pisao sam Ministarstvu o njegovom radu i optužbama protiv mene, ali podupreli su ga.
Imao je nekog tamo i napisali da sam optužen za poticanje na konflikt i linč nadređenog.
Već godinama to vučem na sudu. Greška je bila što sam se branio sam, ali onda nisam imao para za advokata. Žena je rodila, kredit na kuću i još dvoje male dece. Morao sam naći drugi posao. I sad sam tu.
Da ti samo znaš šta ti je naša policija! Za vreme rata stavljali su na pozicije ljude bez osnovne škole.
Ja sam godinama tražio upis na akademiju sa najboljim rezultatima iz testova i ništa.
Stari mi je bio musliman i znao sam da je stvar u tome.
I tako mi nadređeni s tri osnovne zapoveda.
Nema pojma o osnovnim zakonima na cesti. Pogledam u dosje i vidim da je mamlaz osuđen za pokušaj ubistva sopstvenog ćaleta. Milicija mu je platila večernju osnovnu i miliciju i stavili ga na poziciju.
Za vreme rata svašta je bilo. Po zakonu milicajac s fizičkom manom ne može radit, a odjednom radim s nekim s pola prstiju, nižim od dopuštene visine i s nezavršenom milicijskom.
Evo jedan slučaj- tip bez škole, a stavili ga da patrolira. Nema pojma o zakonima niti prometu.
Kako bi znao. I vozi se Englez i kako oni imaju volan na suprotnoj strani ovaj to vidi i zaustavlja auto.
Kad te zaustavi mora da se obraća vozaču, ali pošto je suvozač okrenut prema njemu govori njemu.
Suvozač mu govori da se obrati vozaču, ali ovaj ga zgrabi i izvuče iz auta da kao šta će on njemu.
Može on njega zaustavit kad god želi. Eto mamlazu bilo čudno kako se ovaj vozi na suprotnoj strani pa se igra šerifa.
Da, nedostaje mi taj poso.Voleo sam to da radim.
U pravilu milicija plaća milicajcima učenje stranih jezika i drugih tečajeva , ali mnogi odbiju i nitko ih ne prisiljava. Kad mu šef kaže da ide na tečaj, a ovaj će „Pa daj bre, zašto ja? Ajde recite nekom drugom“. Pa ćeš naći na granici ljude koji ne govore niti engleski, a morali bi znat bar to.
Policajac na cesti zaustavi stranca, a ne zna bednu reč engleskog. Ja govorim svojoj deci da ne idu nikad u miliciju, ali eto moj mali oće baš to.

I onda opet muk. Jel sad moram nešto reći?,hvatam se u toj misli.
Svi šute pa šutim i ja, a odjednom povik sa stražnjeg sjedala:
- E curo, Beograd na vidiku!
Prolazimo tabelu ili tablu po tamošnjem na kojoj je debelim slovima pisalo Beograd. Osjećam olakšanje, ali i umor. Od stopa? Ili od priče?

Ovaj stop je čista psihologija, pomišljam gnjezdeći se u svom zadnjem naslonjaču žmireći pospano na svoj cilj.
Svi nešto pričaju, iznose svoje živote pred moj stoperski sud bez imalo srama ili bijesa.
To su samo priče koje me uvijek lagano uspavaju pred konačnim ciljem koji je uvijek nagrada za naslušane sate i odslušane jade.
Ali ima tu i toplih riječi koje ostaju u meni od sela do sela od grada do grada i od granice do granice.
Jer ono što te stop uvijek uči to je raznolikost ljudi s raznolikim pričama koje ipak toliko sliče jedna na drugu, a njihova me lica uvijek podsjećaju na nekog s prijašnjeg autostopa.
I sve su granice iste, tek papirologija i hladan pozdrav koji me uvijek podsjeti da ih postoji još toliko mnogo koje moram proći da stignem svog cilja……


- Pa evo recimo kako bi netko mojih godina mogao nešto naučiti o fotografiji?, nastavlja.
Kupio sam neki fotić pa me zanima kakve sve to funkcije ima.
Ja ne znam niš o tome.
Dobro ajde, nisam ja baš tako star.Blizu četrdeset banki.
Ali nisam prestar za učenje.
Znači ima tečajeva i za mene. Ma dobro, meni je samo bitno da si ja naučim neke osnove.
Tebe nije strah tako stopat? Nisi imala neko loše iskustvo?

A di me to našo pitat?!, mislim si i opet me uhvati onaj grč u utrobi kao pomahnitala veš mašina.
Nakon toliko godina stopa mislim da me i to morao netko pitati.

-Da, imala sam, procijedila sam kroz zube.Grčim ruke.
Vrtim prstima kao po tipkama klavira.
- Jednom je frendica došla do mene nakon nekog koncerta.
Ja sam učila doma. Bila je pijana. Zamolila me da je otpratim doma. Nije baš mogla hodati, a kako je baš u tom trenutku prolazila policija, htjela je da nas odvezu doma. Ok, ušle smo u auto i počeli su vozit prema Korzu gdje je rekla da živi.
Onaj koji je vozio valjda je bio nadređen onom koji je sjedio na suvozačkom mjestu jer je taj samo šutio i grčio se.

Ona je spavala na mom krilu. Mislili su da sam i ja pijana. Valjda. Odjednom su skrenuli prema drugom dijelu grada i doveli su nas na tvrđavu van grada. Totalni mrak. Zgrabio je moju frendicu za nogu. Ja sam ga odgurnula i počelo je prepiranje. Onaj suvozač je samo piljio pred sebe.Nisu nas htjeli pustiti van. Ajde šta se pravite fine? Šta sad? Onda su nas izbacili van.

Muk. Ja šutim. On šuti. Koja kretenska tišina, mislim si.
I tad budući fotograf progovori:

- Meni ovo zvuči kao pokušaj silovanja. Jeste to prijavile?
-Ne, bile smo klinke. Sad mi je žao da nisam, ali uglavnom sad bi postupila drukčije.
Kao da mi je opet ona mala životinjica u obliku znoja prelazi preko leđa i ponovno se pokušava sakriti u njedrima.

Bi? Drukčije?Ko zna. Nadam se da bi, prolazi mi kroz glavu.
A ona? Frendica? Mislim da ne bi. A uostalom nisam je tako dugo vidjela da me ova priča podsjetila koliko je dugo nisam vidjela.

Na licu mu se vidi nekakva bol, ali nestaje u trenutku te nastavlja pričati.

- Evo, ja nisam stvarno nikad imao problema s policijom.
Valjda imam sreće. Ne znam. Jednom sam htio vratiti pištolj u policijsku stanicu i nisu znali šta da rade sa mnom. Jer neko vrijeme se moralo prijavljivati sva streljiva. Ali ja nisam svoj prijavio.
Imao sam i dozvolu. Ali nikad mi se do tada nije desilo da ga je netko htio tek tako dati. To je bilo smiješno.
To mi je ostalo od rata.

Progutam knedlu u grlu, stišćem prste u šaci i pitam ga:
-Ako ne pitam previše, jel mi možeš reći nešto o ratu?
Mislim, koliko si dugo bio u ratu?
Na licu mu ne mogu pročitati nikakav osjećaj. Samo se lagano smiješi. Ne ugodno, ne smiješno, već bezizražajno.
Kao list na grani koji treperi, ali ne mijenja oblik čak ni pod najjačim vjetrom.

-Ma, nije ti to ništa zanimljivo.Bilo je veselo, nasmijao se onim smijehom koji glumi da mu je svejedno.
- Počeo je rat i ja sam mislio da moram otići. Prva bojišnica u Vukovaru. Otpustili su nas nakon šest mjeseci. Onda si možeš mislit kolko je bilo veselo.
Tek kad su bile postavljene barikade u Zagrebu onda sam imao osjećaj da su mi došli u moje dvorišće.
Danas nikad to ne bi opet napravio. Pobjegao bi van. Bilo gdje.
Neće me opet dobit.
Dobili su me prvi kad sam postao pionir, dobio me HDZ,a sad se ne dam.
Rat je sranje. Rat je najveća moguća glupost koja se može desiti. Tad to nisam mislio. Nisam znao kaj je rat.
Svi su isti.

S tim se slažem, pomislim. Do tada nije izrekao ništa vrijedno mojih primjedbi. A, što ja uopće znam o ratu. U Puli nije niti bilo rata.
Srećom, pomislim u tom trenutku. Ja sam živjela onaj drugi rat. Privatno-obiteljski. Skriven iza četiri zida oronula stana pored obale koja je širila miris uginulih riba i motornog ulja.

A on i dalje priča kao da mu je drago da ga je netko nešto i pitao…..
- Da, obećavali su oni svašta. Stan nisam dobio niti bilo kakve privilegije. One koje i imam i ne koristim. Ne zanima me.
Ma nisam ih niti zaslužio. Kaj zato jer sam bil u ratu trebam dobiti stan ? To su gluposti. Bio sam tam samo šest mjeseci.
Ne mislim da sam bilo šta napravio.
Većina nas se vratila, ali bilo je veselo. O da, veselo.
Vadili su ljude iz zatvora. Ma njima je bilo ionako svejedno.
Pukovnik ili pokojnik.

A ja se baš zakačila za tu temu i neda mi vrag mira pa nastavljam sa svojom pričom:
- U ratu neki pokažu što su u stanju napraviti, ali oni se tek izvlače na rat. Neke stvari koje nemaju veze sa samoobranom kao što su silovanje i ubijanje civila je po meni nešto što je ta osoba u stanju napraviti i inače samo što je zauzdana zakonima i društvom u nekoj mjeri.

Gleda me kao da ga je strah moje izjave. Na licu mu čitam iznenađenje. Ono neugodno iznenađenje prouzrokovano strahom od neočekivanog. Osjećam kao da govorim o njemu. Osjećam se kao da će mi pozliti.

- Ne. To rat napravi od tebe. U ratu je sve dozvoljeno.
Nema pravila. Ne razumiješ.

I tu je nastavila moja upornost i intuicija da je tip ok.
Siguran je. Bezopasan. Kao dresirana opasnost. Ili?

-Da, ako ne razumijem zašto su postojali ljudi koji si u ratu odbijali sudjelovati u takvim činovima?
Grupa vojnika siluje djevojku i jedan odbije. On to nije napravio.

-Da, imaš pravo. To postoji. Ali ne znaš što ti rat može napraviti.
Na licu mu i dalje vidim strah, ali i sram.
Nastavljam svoju polemiku u ime pravde ili onoga što smatram pravdom:

- Znam da je rat samoobrana i sve izvan toga je uglavnom stvar izbora. Da, nažalost ne uvijek.
Ali ne vjerujem da te u potpunosti rat takvim napravi.
Nekima je on samo šansa da naprave ono što do tada nisu smjeli.

Muk. Ponovno ta jeziva tišina u zagrljaju stranca i teme od koje svi zaziru. Pa i s razlogom, zaključili biste.

Ostatak puta ne govori. Do izlaska iz auta.
Osjeća se napetost u zraku koji odjednom postaje tako nepodnošljiv za disanje. Osjećam kao da jedva čeka da me se riješi.

Opet tišina. Još uvijek tišina. I tako do Zagreba kamo smo krenuli iz Rijeke. Njegov cilj i moja usputna stanica. U daljini vidim one male žute kućice gdje vozači troše svoje novce, a autostoperi često ulaze ili izlaze. Naplatne kućice- dom svakog autostopera, a hlada niti za pod zub. Ali koga sad to briga i kako to uopće mogu i pomisliti? U ovoj tišini koja samo što nije pomahnitala.

I onda on napokon progovori. Olakšanje. Za mene. Malo se trgnem, ali mislim da nije primjetio.
Pilji pred sebe hladno i nekako proračunato.

- Jel čitaš horoskop?
Odgovaram kao iz topa:
- Da, ali ne vjerujem baš u to.
- Pročitaj ga. Možda ti se danas posrećilo.

Osim osjećaja da me tip zastrašuje koji me stresao do nožnih prstiju stresem se i od pogleda na svoje krilo gdje sam ugledala svoj sprej za samoobranu koji mi je ispao iz đepa.
Pogledao me nekako kako me pogledao kad sam ušla u auto. Nevjerica pomiješana sa suzdržanošću.
Ali sve je bolje od one tišine, pomišljam.
-To je za mene?, upita hladno.
- Ne, ne mislite valjda da bi bila tako bezobrazna i držala ga u krilu? Nadam sam se da će spušit kako mislim da je posve bezopasan tip koji tek vozi svoj Golf od Rijeke do Zagreba.
Otvaram vrata. On šuti. Izlazim. Pozdravljam. Pozdravlja i on i hladno gleda pred sebe.
I kad se odvezao okrenem se, podignem prst, a on nestane skupa s osjećajem nelagode.
To je tako dobar osjećaj.

I nakon deset minuta staje mi kamion. I eto mener penjem se na prvi kat tog kamiona jer se uvijek tako i osjećam u kamionu, kao da se vozim na prvom katu kuće na kotačima. Fora. Kao da letim nad cestom.

Kamion miriše na kobasice i luk. On ozbiljan i suzdržan. Umoran je, pomišljam. I počinje on sa svojom pričom.
A možda i nije tako umoran, zaključujem.
- Ma nikad se ne zna. Mislim si ja uvijek da li da pokupim nekog ili ne. Svašta se danas događa.
Mog kolegu iz Varaždina izbo Mađar na autocesti. Opljačkao ga.
Drugom u Ukrajini izvadili bubrege. Omamili ga s plinom za uspavljivanje, izvukli iz kamiona i eto…….
Nekad kad stanem curama one neću da idu samnom.
Kažu da neće s kamionđijom. Ma bojimo se i mi. Svašta se događa.

Više sam tako umorna da se moji odgovori svode na: - Da, ili - Da da ili - Aha.

Iskrcava me negdje blizu srpske granice. Tamo nešto mora iskrcati. Kao, govori mi.
- Tu bi ti trebalo biti ok. Tu sam već vidio neke da stopaju.
Tek kad se odvezao sjetila sam se da ga nisam niti pitala gdje smo. Selo? Grad? Što god.
Cesta u svakom slučaju je, a koja, tek ću saznati.
Već se nazire noć. Kako vrijeme leti u društvu.
Ne uvijek dobrom, ali je ipak nekakvo društvo.
Kažu: “ S cigaretom nisi sam, ali niti na stopu nisi nikad sam. Zakon logike.

Tu stopam nekih pola sata. Malo auta pa i malo šanse. Zakon logike opet zadaje udarac. I u tom selu, kako saznajem, negdje blizu Vukovara staje mi žena u Jugiću.
To je jedan od rijetkih slučajeva kad staje žena. Na suvozačevom mjestu sjedi Romkinja, starija gospođa i puši cigaretu. Čini se kao da se poznaju, ali pomislim da je možda pokupila i nju na stopu.
Od početka me hvata ta misao kako su različite i kako to da se zajedno voze ili kako to da ju je uopće pokupila, ali ne zato jer mislim da to ne bi bilo moguće ili krivo već poznavajući ksenofobiju naše zajednice. I osjećam sam se tako ugodno jer je ta žena u autu. Sve je nekako prirodno.

Kad sam došla živjeti u Zagreb shvatila sam zašto mi se taj grad nikad neće sviđati. Skoro sve koje sam upoznala govorili su o tome kako mrze Srbe, Cigane i crnce.
Ta razina ksenofobije toliko je izražena da je poprimila razmjere mode. Ako mrziš Cigana pravi si Hrvat ili Zagrepčanin.
U Zagrebu nikad nisam vidjela Rome da se druže s „privilegiranima“.

Kao mala družila sam se Romima, išla sam u razred s Romima i neki su mi bili prijatelji s kojima sam se igrala. Moj stari je radio s romima, živjeli su ispod nas i u ulici do naše koju smo zvali Romska ulica. Da, to je tek samo površina i bili su i jesu marginalizirani, ali kad dođem u Pulu i sjednem ispred Rojca i vidim tinejđere i klince Rome iz centra i druge klince koji nisu Romi i igraju se, osjećam se bolje i znam da u Zagrebu to nikad neću vidjeti.
To prije nisam niti primjećivala.
I žena u jugiću počne svoju priču:

- Ma ne bi ja stala muškarcima, bježi, nisam luda!
Na stopu stajem samo ženama. Ne vjerujem im!“
I onda je u Vukovaru Romkinja izašla.
- Joj ma znaš morala sam je uzeti u auto. Njezin sin mi je napravio uslugu. Cigan je, ali je ljubazan.
Ko da nije Cigan!
I eto šta, kako da odbijem.
Okreće mi se želudac. A mogla sam si i misliti…..

Nedavno mi je netko rekao da je bio u Puli. “Lijep grad stvarno lijep, ali pun Cigića. Pun!”
Da, jebi ga, svijet je pun svakakvih ljudi pa i takvih.

Prelazimo granicu. Bez problema i bez čekanja.
Samo s onim starim grčem kojeg osjećam svaki put kad prelazim granicu. Kao da imam kilu heroina skrivenog u vagini i sad će me izvući van, pretresti i pretražiti do gola. Dajem putovnicu. Opet onaj grč. Vraćaju mi putovnicu. Osjećaj olakšanja. Eto, još samo malo i samo što nisam prošvercala tu nevidljivu količinu heroina. Žena šuti i piči dalje. Put Šida. Tamo živi, ispričala mi je. Ima trgovinu mješovite robe. Posluje s Ciganima. Samo posluje. Ne druže se. To je naglasila.

Ostavlja me na izlazu iz Šida na nekoj science fiction pumpi. Ko iz Mad Maxa, pomišljam.
Dva psa. Lutalice.
Čovjek s čačkalicom u ustima puši lulu. Dva u jednom.
Što južnije to je tužnije. Sve izgleda kao da se netko poigrao s krupnim otpadom i zaboravio da neki djelovi ne idu s nekim drugim dijelovima. Željezno ludilo od lego kocki. Eto, baš to.

Dižem prst i prvi auto staje uz naglo kočenje. A šta je ovom, pomišljam. Di se ovom žuri?


Dečko je iz Rume i žuri za Beograd. Brat mu slavi trideseti rođendan. Koja ljubav. Neki smiješni džip od platna tako da u punoj brzini toliko buči da se moramo derati kako bi se uopće čuli.
I tek na ulasku primjećujem tipa koji sklupčeno spava na zadnjem sjedalu. Oko pedeset banki, rekla bih.
A, šta sad? Imam kao neko pravilo da sjedam u auto samo s jednom osobom, ali ovaj spava, a ionako sam već ušla pa eto ulazim.

- Znaš, ja ti se bavim s ovim utrkama džipova pa imam i ovaj džip. Malo je bučan znam, ali to mi je strast. Moraš se s nečim baviti. Jel treniraš ti nešto?, razgoračio je oči očekujući potvrdan odgovor i dobio ga je. On zadovoljan, a ja lažem.
Zakon preživljavanja.
- Vidiš sport je bitan u životu, on će na to. Ja se bavim s ovim džipovima.
Organiziram utrke kod Novog sada i u Rumi. Adrenalin, vožnja i sport. Dobro nije to ko prije.
Prije sam pazio baš na prehranu i pio multi vitaminske sokove. Danas se više ne natječem.
Samo organiziram natjecanja, ali sport mi je bitan.
- Kako je u Puli?, pita me.
A, ono, more, sol i praznina.
Ali to mu ne govorim, već odgovaram:- A tako, svašta.
Ko i svugdje.

Noć je već bila na dolasku i oči mi se polagano sklapaju od umora i od stajanja na suncu. Ovaj stop zamara, pomišljam. Kao da sam otkrila nešto novo.

- Da, vidiš tamo se sve događa, derao se kroz vjetar koji je ispirao unutrašnjost džipa.
- Dobro, ok osim tih punk koncerata.
Jer grad mora nešto ponuditi mladima. Uvijek iste stvari. Punk i te stvari. To je stara stvar.
Zašto ne nešto novo?
Trke džipovima recimo. Evo ja pokušavam nešto novo isfurat. To privlači ljude. Nove stvari. Punk je za starudiju. Ja sam isto bio u rock bendu. Ali idemo dalje. To mladima i gradu treba.
Lagano mi je išao na živce, ali prisilila sam se na pošteni komentar.

- Ma kužim da su nove stvari potrebne. To stoji. Zašto ne? Ali nije stvar samo u tome da one postoje jer su nove. Bitno je što nekog zanima. Evo, ljude u Puli zanimaju takvi punk koncerti. Znači to je ono što njima treba. Ljudi bi se trebali baviti onim što žele i što ih ispunjava.
- Opet ja nešto serem, mislim si. Otkud mi energije nako deset sati stopanja?!

- Ma, da ali svijet ide dalje, ne odustaje on. - Evo za vrijeme Juge ja sam svirao u tom bendu.
Išo sam u ekonomsku školu u Rumi. I profesori su me voleli. Svi osim jednog.
Profesor iz statistike. Imao je pik na mene. I eto mi smo trebali svirat za prvi maj na školskoj priredbi. Znaš to je u Jugi bio veliki dan. I škola nas je pozvala da sviramo za prvi maj. To nam je bila čast.
Zvali smo se Pufi. Ma da, glupo ime, ali eto svirali smo rock. Kako je onda u Jugi bilo cenzure, nije se smelo svirat šta god se htelo. Ma ko kaže da je u Jugi bilo bolje. Te budale. Evo ja ti mogu kazati iz svog iskustva. Svirali smo Blues Zenica od Zabranjenog pušenja i odjednom koncert je stao.
Nismo smeli nastavit.
Jer nekima se nije sviđala ta pesma. Profesori su nas kaznili.
I više nismo bili poželjni da sviramo bilo gde .Bar ne na takvim mestima. Završili smo i u novinama koje su nas popljuvale i napisale.“Bend pod detinjastim nazivom Pufi svirao antidržavnu pesmu.“
Možeš mislit!
Onda se uskoro ta pesma nije smela nigde izvodit. Niti Pušenje je nisu mogli izvodit tri godine, mislim. Ali slušali smo je s guštom kad god smo stigli baš zato jer je bila zabranjena.
I eto kad sam trebao završit srednju taj profesor nije me pustio da prođem godinu. Bio je u partiji.
Neka faca među njima. I otvoreno je reko da nikad neću završit dok je on u školi. Nitko od profesora mu se nije hteo suprostavit.
Razlog zbog kog me nije hteo pustit je bio taj jer su moji matorci živeli u Norveškoj još davno i jednom nam je Udba upala u kuću pod sumnjom da moj matorac radi protiv države. Kao zato jer su živeli u Norveškoj i vratili su se s kapitalom.
I to je on imao protiv mene.
I ko kaže da je u Jugi bilo bolje. I tako sam otišao iz škole. Kad je profesor iz statistike umro profesori su došli do mene doma i rekli da se mogu vratit i tako sam završio srednju. Danas je to drugačije…..
Je li ?,pomislim i zadržavam misao za sebe. Preumorna sam za rasprave i opet to zadržim za sebe.
Lagano sklapam oči uhvativši trenutak tišine u kojem se vjerojatno moj sugovornik s nostalgijom prisjeća starih dana i one tamo Juge.

I baš kad sam se ponadala da ću se odmoriti, ovaj drugi koji se upravo probudio razveže jezik na sljedećih pola sata. Čisti monolog. Kazališni komad, nema šta.


Prvo se pljuvalo po staroj , a vrijem je da se pljuje i po novoj državi pa kad je krenulo s korupcijom zašto i ne završiti s njom?

- Znam ti ja talijanski, engleski i njemački…Dobro, ne baš toliko dobro, ali ovako putuješ i pokupiš neke reči.
Moja keva je bila profesorica , a stari inspektor u miliciji pa sam i morao biti dobar đak.
Nisam ja oduvek vozio kamion, znaš? Žao mi je šta nisam studirao. Ovaj moj mlađi želi učiti jezike.
Ja sam završio milicijsku. I radio sam u policiji deset godina.
I eto sad silom prilika vozim kamion.

Kako to da više ne radim u miliciji? E, duga je to priča. Prije sedam godina dobio sam otkaz.
Nadređeni mi je bio neki mamlaz bez škole i s metodama s kojima se nitko nije slagao. Što god mu kažeš uvek je imao nekog iza sebe. Došao je na tu poziciju preko veze. I onda sam pokrenuo peticiju protiv njega. Potpisali su mnogi. Zahtevali smo da ga se skine s pozicije.
Jedan dan bio sam pozvan na razgovor i pod optužbom da sam poticao milicajce na pobunu premještan sam u Boljevac na mesto koje se dobije samo po kaznenom postupku.
Ali ubrzo nakon toga dobio sam otkaz. Pisao sam Ministarstvu o njegovom radu i optužbama protiv mene, ali podupreli su ga.
Imao je nekog tamo i napisali da sam optužen za poticanje na konflikt i linč nadređenog.
Već godinama to vučem na sudu. Greška je bila što sam se branio sam, ali onda nisam imao para za advokata. Žena je rodila, kredit na kuću i još dvoje male dece. Morao sam naći drugi posao. I sad sam tu.
Da ti samo znaš šta ti je naša policija! Za vreme rata stavljali su na pozicije ljude bez osnovne škole.
Ja sam godinama tražio upis na akademiju sa najboljim rezultatima iz testova i ništa.
Stari mi je bio musliman i znao sam da je stvar u tome.
I tako mi nadređeni s tri osnovne zapoveda.
Nema pojma o osnovnim zakonima na cesti. Pogledam u dosje i vidim da je mamlaz osuđen za pokušaj ubistva sopstvenog ćaleta. Milicija mu je platila večernju osnovnu i miliciju i stavili ga na poziciju.
Za vreme rata svašta je bilo. Po zakonu milicajac s fizičkom manom ne može radit, a odjednom radim s nekim s pola prstiju, nižim od dopuštene visine i s nezavršenom milicijskom.
Evo jedan slučaj- tip bez škole, a stavili ga da patrolira. Nema pojma o zakonima niti prometu.
Kako bi znao. I vozi se Englez i kako oni imaju volan na suprotnoj strani ovaj to vidi i zaustavlja auto.
Kad te zaustavi mora da se obraća vozaču, ali pošto je suvozač okrenut prema njemu govori njemu.
Suvozač mu govori da se obrati vozaču, ali ovaj ga zgrabi i izvuče iz auta da kao šta će on njemu.
Može on njega zaustavit kad god želi. Eto mamlazu bilo čudno kako se ovaj vozi na suprotnoj strani pa se igra šerifa.
Da, nedostaje mi taj poso.Voleo sam to da radim.
U pravilu milicija plaća milicajcima učenje stranih jezika i drugih tečajeva , ali mnogi odbiju i nitko ih ne prisiljava. Kad mu šef kaže da ide na tečaj, a ovaj će „Pa daj bre, zašto ja? Ajde recite nekom drugom“. Pa ćeš naći na granici ljude koji ne govore niti engleski, a morali bi znat bar to.
Policajac na cesti zaustavi stranca, a ne zna bednu reč engleskog. Ja govorim svojoj deci da ne idu nikad u miliciju, ali eto moj mali oće baš to.

I onda opet muk. Jel sad moram nešto reći?,hvatam se u toj misli.
Svi šute pa šutim i ja, a odjednom povik sa stražnjeg sjedala:
- E curo, Beograd na vidiku!
Prolazimo tabelu ili tablu po tamošnjem na kojoj je debelim slovima pisalo Beograd. Osjećam olakšanje, ali i umor. Od stopa? Ili od priče?

Ovaj stop je čista psihologija, pomišljam gnjezdeći se u svom zadnjem naslonjaču žmireći pospano na svoj cilj.
Svi nešto pričaju, iznose svoje živote pred moj stoperski sud bez imalo srama ili bijesa.
To su samo priče koje me uvijek lagano uspavaju pred konačnim ciljem koji je uvijek nagrada za naslušane sate i odslušane jade.
Ali ima tu i toplih riječi koje ostaju u meni od sela do sela od grada do grada i od granice do granice.
Jer ono što te stop uvijek uči to je raznolikost ljudi s raznolikim pričama koje ipak toliko sliče jedna na drugu, a njihova me lica uvijek podsjećaju na nekog s prijašnjeg autostopa.
I sve su granice iste, tek papirologija i hladan pozdrav koji me uvijek podsjeti da ih postoji još toliko mnogo koje moram proći da stignem svog cilja……



- Pa evo recimo kako bi netko mojih godina mogao nešto naučiti o fotografiji?, nastavlja.
Kupio sam neki fotić pa me zanima kakve sve to funkcije ima.
Ja ne znam niš o tome.
Dobro ajde, nisam ja baš tako star.Blizu četrdeset banki.
Ali nisam prestar za učenje.
Znači ima tečajeva i za mene. Ma dobro, meni je samo bitno da si ja naučim neke osnove.
Tebe nije strah tako stopat? Nisi imala neko loše iskustvo?

A di me to našo pitat?!, mislim si i opet me uhvati onaj grč u utrobi kao pomahnitala veš mašina.
Nakon toliko godina stopa mislim da me i to morao netko pitati.

-Da, imala sam, procijedila sam kroz zube.Grčim ruke.
Vrtim prstima kao po tipkama klavira.
- Jednom je frendica došla do mene nakon nekog koncerta.
Ja sam učila doma. Bila je pijana. Zamolila me da je otpratim doma. Nije baš mogla hodati, a kako je baš u tom trenutku prolazila policija, htjela je da nas odvezu doma. Ok, ušle smo u auto i počeli su vozit prema Korzu gdje je rekla da živi.
Onaj koji je vozio valjda je bio nadređen onom koji je sjedio na suvozačkom mjestu jer je taj samo šutio i grčio se.

Ona je spavala na mom krilu. Mislili su da sam i ja pijana. Valjda. Odjednom su skrenuli prema drugom dijelu grada i doveli su nas na tvrđavu van grada. Totalni mrak. Zgrabio je moju frendicu za nogu. Ja sam ga odgurnula i počelo je prepiranje. Onaj suvozač je samo piljio pred sebe.Nisu nas htjeli pustiti van. Ajde šta se pravite fine? Šta sad? Onda su nas izbacili van.

Muk. Ja šutim. On šuti. Koja kretenska tišina, mislim si.
I tad budući fotograf progovori:

- Meni ovo zvuči kao pokušaj silovanja. Jeste to prijavile?
-Ne, bile smo klinke. Sad mi je žao da nisam, ali uglavnom sad bi postupila drukčije.
Kao da mi je opet ona mala životinjica u obliku znoja prelazi preko leđa i ponovno se pokušava sakriti u njedrima.

Bi? Drukčije?Ko zna. Nadam se da bi, prolazi mi kroz glavu.
A ona? Frendica? Mislim da ne bi. A uostalom nisam je tako dugo vidjela da me ova priča podsjetila koliko je dugo nisam vidjela.

Na licu mu se vidi nekakva bol, ali nestaje u trenutku te nastavlja pričati.

- Evo, ja nisam stvarno nikad imao problema s policijom.
Valjda imam sreće. Ne znam. Jednom sam htio vratiti pištolj u policijsku stanicu i nisu znali šta da rade sa mnom. Jer neko vrijeme se moralo prijavljivati sva streljiva. Ali ja nisam svoj prijavio.
Imao sam i dozvolu. Ali nikad mi se do tada nije desilo da ga je netko htio tek tako dati. To je bilo smiješno.
To mi je ostalo od rata.

Progutam knedlu u grlu, stišćem prste u šaci i pitam ga:
-Ako ne pitam previše, jel mi možeš reći nešto o ratu?
Mislim, koliko si dugo bio u ratu?
Na licu mu ne mogu pročitati nikakav osjećaj. Samo se lagano smiješi. Ne ugodno, ne smiješno, već bezizražajno.
Kao list na grani koji treperi, ali ne mijenja oblik čak ni pod najjačim vjetrom.

-Ma, nije ti to ništa zanimljivo.Bilo je veselo, nasmijao se onim smijehom koji glumi da mu je svejedno.
- Počeo je rat i ja sam mislio da moram otići. Prva bojišnica u Vukovaru. Otpustili su nas nakon šest mjeseci. Onda si možeš mislit kolko je bilo veselo.
Tek kad su bile postavljene barikade u Zagrebu onda sam imao osjećaj da su mi došli u moje dvorišće.
Danas nikad to ne bi opet napravio. Pobjegao bi van. Bilo gdje.
Neće me opet dobit.
Dobili su me prvi kad sam postao pionir, dobio me HDZ,a sad se ne dam.
Rat je sranje. Rat je najveća moguća glupost koja se može desiti. Tad to nisam mislio. Nisam znao kaj je rat.
Svi su isti.

S tim se slažem, pomislim. Do tada nije izrekao ništa vrijedno mojih primjedbi. A, što ja uopće znam o ratu. U Puli nije niti bilo rata.
Srećom, pomislim u tom trenutku. Ja sam živjela onaj drugi rat. Privatno-obiteljski. Skriven iza četiri zida oronula stana pored obale koja je širila miris uginulih riba i motornog ulja.

A on i dalje priča kao da mu je drago da ga je netko nešto i pitao…..
- Da, obećavali su oni svašta. Stan nisam dobio niti bilo kakve privilegije. One koje i imam i ne koristim. Ne zanima me.
Ma nisam ih niti zaslužio. Kaj zato jer sam bil u ratu trebam dobiti stan ? To su gluposti. Bio sam tam samo šest mjeseci.
Ne mislim da sam bilo šta napravio.
Većina nas se vratila, ali bilo je veselo. O da, veselo.
Vadili su ljude iz zatvora. Ma njima je bilo ionako svejedno.
Pukovnik ili pokojnik.

A ja se baš zakačila za tu temu i neda mi vrag mira pa nastavljam sa svojom pričom:
- U ratu neki pokažu što su u stanju napraviti, ali oni se tek izvlače na rat. Neke stvari koje nemaju veze sa samoobranom kao što su silovanje i ubijanje civila je po meni nešto što je ta osoba u stanju napraviti i inače samo što je zauzdana zakonima i društvom u nekoj mjeri.

Gleda me kao da ga je strah moje izjave. Na licu mu čitam iznenađenje. Ono neugodno iznenađenje prouzrokovano strahom od neočekivanog. Osjećam kao da govorim o njemu. Osjećam se kao da će mi pozliti.

- Ne. To rat napravi od tebe. U ratu je sve dozvoljeno.
Nema pravila. Ne razumiješ.

I tu je nastavila moja upornost i intuicija da je tip ok.
Siguran je. Bezopasan. Kao dresirana opasnost. Ili?

-Da, ako ne razumijem zašto su postojali ljudi koji si u ratu odbijali sudjelovati u takvim činovima?
Grupa vojnika siluje djevojku i jedan odbije. On to nije napravio.

-Da, imaš pravo. To postoji. Ali ne znaš što ti rat može napraviti.
Na licu mu i dalje vidim strah, ali i sram.
Nastavljam svoju polemiku u ime pravde ili onoga što smatram pravdom:

- Znam da je rat samoobrana i sve izvan toga je uglavnom stvar izbora. Da, nažalost ne uvijek.
Ali ne vjerujem da te u potpunosti rat takvim napravi.
Nekima je on samo šansa da naprave ono što do tada nisu smjeli.

Muk. Ponovno ta jeziva tišina u zagrljaju stranca i teme od koje svi zaziru. Pa i s razlogom, zaključili biste.

Ostatak puta ne govori. Do izlaska iz auta.
Osjeća se napetost u zraku koji odjednom postaje tako nepodnošljiv za disanje. Osjećam kao da jedva čeka da me se riješi.

Opet tišina. Još uvijek tišina. I tako do Zagreba kamo smo krenuli iz Rijeke. Njegov cilj i moja usputna stanica. U daljini vidim one male žute kućice gdje vozači troše svoje novce, a autostoperi često ulaze ili izlaze. Naplatne kućice- dom svakog autostopera, a hlada niti za pod zub. Ali koga sad to briga i kako to uopće mogu i pomisliti? U ovoj tišini koja samo što nije pomahnitala.

I onda on napokon progovori. Olakšanje. Za mene. Malo se trgnem, ali mislim da nije primjetio.
Pilji pred sebe hladno i nekako proračunato.

- Jel čitaš horoskop?
Odgovaram kao iz topa:
- Da, ali ne vjerujem baš u to.
- Pročitaj ga. Možda ti se danas posrećilo.

Osim osjećaja da me tip zastrašuje koji me stresao do nožnih prstiju stresem se i od pogleda na svoje krilo gdje sam ugledala svoj sprej za samoobranu koji mi je ispao iz đepa.
Pogledao me nekako kako me pogledao kad sam ušla u auto. Nevjerica pomiješana sa suzdržanošću.
Ali sve je bolje od one tišine, pomišljam.
-To je za mene?, upita hladno.
- Ne, ne mislite valjda da bi bila tako bezobrazna i držala ga u krilu? Nadam sam se da će spušit kako mislim da je posve bezopasan tip koji tek vozi svoj Golf od Rijeke do Zagreba.
Otvaram vrata. On šuti. Izlazim. Pozdravljam. Pozdravlja i on i hladno gleda pred sebe.
I kad se odvezao okrenem se, podignem prst, a on nestane skupa s osjećajem nelagode.
To je tako dobar osjećaj.

I nakon deset minuta staje mi kamion. I eto mener penjem se na prvi kat tog kamiona jer se uvijek tako i osjećam u kamionu, kao da se vozim na prvom katu kuće na kotačima. Fora. Kao da letim nad cestom.

Kamion miriše na kobasice i luk. On ozbiljan i suzdržan. Umoran je, pomišljam. I počinje on sa svojom pričom.
A možda i nije tako umoran, zaključujem.
- Ma nikad se ne zna. Mislim si ja uvijek da li da pokupim nekog ili ne. Svašta se danas događa.
Mog kolegu iz Varaždina izbo Mađar na autocesti. Opljačkao ga.
Drugom u Ukrajini izvadili bubrege. Omamili ga s plinom za uspavljivanje, izvukli iz kamiona i eto…….
Nekad kad stanem curama one neću da idu samnom.
Kažu da neće s kamionđijom. Ma bojimo se i mi. Svašta se događa.

Više sam tako umorna da se moji odgovori svode na: - Da, ili - Da da ili - Aha.

Iskrcava me negdje blizu srpske granice. Tamo nešto mora iskrcati. Kao, govori mi.
- Tu bi ti trebalo biti ok. Tu sam već vidio neke da stopaju.
Tek kad se odvezao sjetila sam se da ga nisam niti pitala gdje smo. Selo? Grad? Što god.
Cesta u svakom slučaju je, a koja, tek ću saznati.
Već se nazire noć. Kako vrijeme leti u društvu.
Ne uvijek dobrom, ali je ipak nekakvo društvo.
Kažu: “ S cigaretom nisi sam, ali niti na stopu nisi nikad sam. Zakon logike.

Tu stopam nekih pola sata. Malo auta pa i malo šanse. Zakon logike opet zadaje udarac. I u tom selu, kako saznajem, negdje blizu Vukovara staje mi žena u Jugiću.
To je jedan od rijetkih slučajeva kad staje žena. Na suvozačevom mjestu sjedi Romkinja, starija gospođa i puši cigaretu. Čini se kao da se poznaju, ali pomislim da je možda pokupila i nju na stopu.
Od početka me hvata ta misao kako su različite i kako to da se zajedno voze ili kako to da ju je uopće pokupila, ali ne zato jer mislim da to ne bi bilo moguće ili krivo već poznavajući ksenofobiju naše zajednice. I osjećam sam se tako ugodno jer je ta žena u autu. Sve je nekako prirodno.

Kad sam došla živjeti u Zagreb shvatila sam zašto mi se taj grad nikad neće sviđati. Skoro sve koje sam upoznala govorili su o tome kako mrze Srbe, Cigane i crnce.
Ta razina ksenofobije toliko je izražena da je poprimila razmjere mode. Ako mrziš Cigana pravi si Hrvat ili Zagrepčanin.
U Zagrebu nikad nisam vidjela Rome da se druže s „privilegiranima“.

Kao mala družila sam se Romima, išla sam u razred s Romima i neki su mi bili prijatelji s kojima sam se igrala. Moj stari je radio s romima, živjeli su ispod nas i u ulici do naše koju smo zvali Romska ulica. Da, to je tek samo površina i bili su i jesu marginalizirani, ali kad dođem u Pulu i sjednem ispred Rojca i vidim tinejđere i klince Rome iz centra i druge klince koji nisu Romi i igraju se, osjećam se bolje i znam da u Zagrebu to nikad neću vidjeti.
To prije nisam niti primjećivala.
I žena u jugiću počne svoju priču:

- Ma ne bi ja stala muškarcima, bježi, nisam luda!
Na stopu stajem samo ženama. Ne vjerujem im!“
I onda je u Vukovaru Romkinja izašla.
- Joj ma znaš morala sam je uzeti u auto. Njezin sin mi je napravio uslugu. Cigan je, ali je ljubazan.
Ko da nije Cigan!
I eto šta, kako da odbijem.
Okreće mi se želudac. A mogla sam si i misliti…..

Nedavno mi je netko rekao da je bio u Puli. “Lijep grad stvarno lijep, ali pun Cigića. Pun!”
Da, jebi ga, svijet je pun svakakvih ljudi pa i takvih.

Prelazimo granicu. Bez problema i bez čekanja.
Samo s onim starim grčem kojeg osjećam svaki put kad prelazim granicu. Kao da imam kilu heroina skrivenog u vagini i sad će me izvući van, pretresti i pretražiti do gola. Dajem putovnicu. Opet onaj grč. Vraćaju mi putovnicu. Osjećaj olakšanja. Eto, još samo malo i samo što nisam prošvercala tu nevidljivu količinu heroina. Žena šuti i piči dalje. Put Šida. Tamo živi, ispričala mi je. Ima trgovinu mješovite robe. Posluje s Ciganima. Samo posluje. Ne druže se. To je naglasila.

Ostavlja me na izlazu iz Šida na nekoj science fiction pumpi. Ko iz Mad Maxa, pomišljam.
Dva psa. Lutalice.
Čovjek s čačkalicom u ustima puši lulu. Dva u jednom.
Što južnije to je tužnije. Sve izgleda kao da se netko poigrao s krupnim otpadom i zaboravio da neki djelovi ne idu s nekim drugim dijelovima. Željezno ludilo od lego kocki. Eto, baš to.

Dižem prst i prvi auto staje uz naglo kočenje. A šta je ovom, pomišljam. Di se ovom žuri?

Dečko je iz Rume i žuri za Beograd. Brat mu slavi trideseti rođendan. Koja ljubav. Neki smiješni džip od platna tako da u punoj brzini toliko buči da se moramo derati kako bi se uopće čuli.
I tek na ulasku primjećujem tipa koji sklupčeno spava na zadnjem sjedalu. Oko pedeset banki, rekla bih.
A, šta sad? Imam kao neko pravilo da sjedam u auto samo s jednom osobom, ali ovaj spava, a ionako sam već ušla pa eto ulazim.

- Znaš, ja ti se bavim s ovim utrkama džipova pa imam i ovaj džip. Malo je bučan znam, ali to mi je strast. Moraš se s nečim baviti. Jel treniraš ti nešto?, razgoračio je oči očekujući potvrdan odgovor i dobio ga je. On zadovoljan, a ja lažem.
Zakon preživljavanja.
- Vidiš sport je bitan u životu, on će na to. Ja se bavim s ovim džipovima.
Organiziram utrke kod Novog sada i u Rumi. Adrenalin, vožnja i sport. Dobro nije to ko prije.
Prije sam pazio baš na prehranu i pio multi vitaminske sokove. Danas se više ne natječem.
Samo organiziram natjecanja, ali sport mi je bitan.
- Kako je u Puli?, pita me.
A, ono, more, sol i praznina.
Ali to mu ne govorim, već odgovaram:- A tako, svašta.
Ko i svugdje.

Noć je već bila na dolasku i oči mi se polagano sklapaju od umora i od stajanja na suncu. Ovaj stop zamara, pomišljam. Kao da sam otkrila nešto novo.

- Da, vidiš tamo se sve događa, derao se kroz vjetar koji je ispirao unutrašnjost džipa.
- Dobro, ok osim tih punk koncerata.
Jer grad mora nešto ponuditi mladima. Uvijek iste stvari. Punk i te stvari. To je stara stvar.
Zašto ne nešto novo?
Trke džipovima recimo. Evo ja pokušavam nešto novo isfurat. To privlači ljude. Nove stvari. Punk je za starudiju. Ja sam isto bio u rock bendu. Ali idemo dalje. To mladima i gradu treba.
Lagano mi je išao na živce, ali prisilila sam se na pošteni komentar.

- Ma kužim da su nove stvari potrebne. To stoji. Zašto ne? Ali nije stvar samo u tome da one postoje jer su nove. Bitno je što nekog zanima. Evo, ljude u Puli zanimaju takvi punk koncerti. Znači to je ono što njima treba. Ljudi bi se trebali baviti onim što žele i što ih ispunjava.
- Opet ja nešto serem, mislim si. Otkud mi energije nako deset sati stopanja?!

- Ma, da ali svijet ide dalje, ne odustaje on. - Evo za vrijeme Juge ja sam svirao u tom bendu.
Išo sam u ekonomsku školu u Rumi. I profesori su me voleli. Svi osim jednog.
Profesor iz statistike. Imao je pik na mene. I eto mi smo trebali svirat za prvi maj na školskoj priredbi. Znaš to je u Jugi bio veliki dan. I škola nas je pozvala da sviramo za prvi maj. To nam je bila čast.
Zvali smo se Pufi. Ma da, glupo ime, ali eto svirali smo rock. Kako je onda u Jugi bilo cenzure, nije se smelo svirat šta god se htelo. Ma ko kaže da je u Jugi bilo bolje. Te budale. Evo ja ti mogu kazati iz svog iskustva. Svirali smo Blues Zenica od Zabranjenog pušenja i odjednom koncert je stao.
Nismo smeli nastavit.
Jer nekima se nije sviđala ta pesma. Profesori su nas kaznili.
I više nismo bili poželjni da sviramo bilo gde .Bar ne na takvim mestima. Završili smo i u novinama koje su nas popljuvale i napisale.“Bend pod detinjastim nazivom Pufi svirao antidržavnu pesmu.“
Možeš mislit!
Onda se uskoro ta pesma nije smela nigde izvodit. Niti Pušenje je nisu mogli izvodit tri godine, mislim. Ali slušali smo je s guštom kad god smo stigli baš zato jer je bila zabranjena.
I eto kad sam trebao završit srednju taj profesor nije me pustio da prođem godinu. Bio je u partiji.
Neka faca među njima. I otvoreno je reko da nikad neću završit dok je on u školi. Nitko od profesora mu se nije hteo suprostavit.
Razlog zbog kog me nije hteo pustit je bio taj jer su moji matorci živeli u Norveškoj još davno i jednom nam je Udba upala u kuću pod sumnjom da moj matorac radi protiv države. Kao zato jer su živeli u Norveškoj i vratili su se s kapitalom.
I to je on imao protiv mene.
I ko kaže da je u Jugi bilo bolje. I tako sam otišao iz škole. Kad je profesor iz statistike umro profesori su došli do mene doma i rekli da se mogu vratit i tako sam završio srednju. Danas je to drugačije…..
Je li ?,pomislim i zadržavam misao za sebe. Preumorna sam za rasprave i opet to zadržim za sebe.
Lagano sklapam oči uhvativši trenutak tišine u kojem se vjerojatno moj sugovornik s nostalgijom prisjeća starih dana i one tamo Juge.

I baš kad sam se ponadala da ću se odmoriti, ovaj drugi koji se upravo probudio razveže jezik na sljedećih pola sata. Čisti monolog. Kazališni komad, nema šta.


Prvo se pljuvalo po staroj , a vrijem je da se pljuje i po novoj državi pa kad je krenulo s korupcijom zašto i ne završiti s njom?

- Znam ti ja talijanski, engleski i njemački…Dobro, ne baš toliko dobro, ali ovako putuješ i pokupiš neke reči.
Moja keva je bila profesorica , a stari inspektor u miliciji pa sam i morao biti dobar đak.
Nisam ja oduvek vozio kamion, znaš? Žao mi je šta nisam studirao. Ovaj moj mlađi želi učiti jezike.
Ja sam završio milicijsku. I radio sam u policiji deset godina.
I eto sad silom prilika vozim kamion.

Kako to da više ne radim u miliciji? E, duga je to priča. Prije sedam godina dobio sam otkaz.
Nadređeni mi je bio neki mamlaz bez škole i s metodama s kojima se nitko nije slagao. Što god mu kažeš uvek je imao nekog iza sebe. Došao je na tu poziciju preko veze. I onda sam pokrenuo peticiju protiv njega. Potpisali su mnogi. Zahtevali smo da ga se skine s pozicije.
Jedan dan bio sam pozvan na razgovor i pod optužbom da sam poticao milicajce na pobunu premještan sam u Boljevac na mesto koje se dobije samo po kaznenom postupku.
Ali ubrzo nakon toga dobio sam otkaz. Pisao sam Ministarstvu o njegovom radu i optužbama protiv mene, ali podupreli su ga.
Imao je nekog tamo i napisali da sam optužen za poticanje na konflikt i linč nadređenog.
Već godinama to vučem na sudu. Greška je bila što sam se branio sam, ali onda nisam imao para za advokata. Žena je rodila, kredit na kuću i još dvoje male dece. Morao sam naći drugi posao. I sad sam tu.
Da ti samo znaš šta ti je naša policija! Za vreme rata stavljali su na pozicije ljude bez osnovne škole.
Ja sam godinama tražio upis na akademiju sa najboljim rezultatima iz testova i ništa.
Stari mi je bio musliman i znao sam da je stvar u tome.
I tako mi nadređeni s tri osnovne zapoveda.
Nema pojma o osnovnim zakonima na cesti. Pogledam u dosje i vidim da je mamlaz osuđen za pokušaj ubistva sopstvenog ćaleta. Milicija mu je platila večernju osnovnu i miliciju i stavili ga na poziciju.
Za vreme rata svašta je bilo. Po zakonu milicajac s fizičkom manom ne može radit, a odjednom radim s nekim s pola prstiju, nižim od dopuštene visine i s nezavršenom milicijskom.
Evo jedan slučaj- tip bez škole, a stavili ga da patrolira. Nema pojma o zakonima niti prometu.
Kako bi znao. I vozi se Englez i kako oni imaju volan na suprotnoj strani ovaj to vidi i zaustavlja auto.
Kad te zaustavi mora da se obraća vozaču, ali pošto je suvozač okrenut prema njemu govori njemu.
Suvozač mu govori da se obrati vozaču, ali ovaj ga zgrabi i izvuče iz auta da kao šta će on njemu.
Može on njega zaustavit kad god želi. Eto mamlazu bilo čudno kako se ovaj vozi na suprotnoj strani pa se igra šerifa.
Da, nedostaje mi taj poso.Voleo sam to da radim.
U pravilu milicija plaća milicajcima učenje stranih jezika i drugih tečajeva , ali mnogi odbiju i nitko ih ne prisiljava. Kad mu šef kaže da ide na tečaj, a ovaj će „Pa daj bre, zašto ja? Ajde recite nekom drugom“. Pa ćeš naći na granici ljude koji ne govore niti engleski, a morali bi znat bar to.
Policajac na cesti zaustavi stranca, a ne zna bednu reč engleskog. Ja govorim svojoj deci da ne idu nikad u miliciju, ali eto moj mali oće baš to.

I onda opet muk. Jel sad moram nešto reći?,hvatam se u toj misli.
Svi šute pa šutim i ja, a odjednom povik sa stražnjeg sjedala:
- E curo, Beograd na vidiku!
Prolazimo tabelu ili tablu po tamošnjem na kojoj je debelim slovima pisalo Beograd. Osjećam olakšanje, ali i umor. Od stopa? Ili od priče?

Ovaj stop je čista psihologija, pomišljam gnjezdeći se u svom zadnjem naslonjaču žmireći pospano na svoj cilj.
Svi nešto pričaju, iznose svoje živote pred moj stoperski sud bez imalo srama ili bijesa.
To su samo priče koje me uvijek lagano uspavaju pred konačnim ciljem koji je uvijek nagrada za naslušane sate i odslušane jade.
Ali ima tu i toplih riječi koje ostaju u meni od sela do sela od grada do grada i od granice do granice.
Jer ono što te stop uvijek uči to je raznolikost ljudi s raznolikim pričama koje ipak toliko sliče jedna na drugu, a njihova me lica uvijek podsjećaju na nekog s prijašnjeg autostopa.
I sve su granice iste, tek papirologija i hladan pozdrav koji me uvijek podsjeti da ih postoji još toliko mnogo koje moram proći da stignem svog cilja……

utorak, 29.09.2009.

REPORT FROM DISCUSSION ABOUT SEXUAL VIOLENCE AT KROS FEST

22.8.2009

We were asked about making some discussion about sexual violence in one small punk festival near Sedlecany (Czech Rep.). When we discussed this offer we though that is really important to bring this topic to our communities and it doesn’t matter if it is punk, crust, hardcore or whatever community. Sexual violence is around us, even everywhere. And it is important to speak about, breaking silence about and destroy all the myths and taboos.

Finally the discussion took over 3 hours and at beginning was over 20 persons, what was more than we expect, through all the time was active on discussion around 14 persons. Really open to discuss and to explore new views and ideas, even if theirs ideas was really different. It was obvious that for most of the persons was this topic something new, especially connection with anarcho-feminism. We were really glad and surprised that through all the time only one person tried to insulted us and after it we got positive feedbacks.

After discussion we were satisfied with way we choose, but over this we also saw some deficiencies. We prepared this type of discussion for a first time, and we want to make it more interactive. So we choose to combine speech with some activities. We worked as a team of three persons and we divide each topics between us. After this discussion we also saw some shortcomings. First of all was organization of time and poor directing of discussion. And also after it, we thought that main part of discussion can be based on activity with myths & facts, caused through this activity is possible open almost all issues. Although some methodical difficulties we have good feeling from the interaction with participants who were very friendly and the discussion evaluate like successful especially with thanks to them.


1.INTRODUCTION – who we are, what we want, from which point of view we see this topic, why we doing this discussion

2.CLEAR UP WORDS WHAT WE USE AND MAIN IDEAS – victim x survivor,
pressure, abusing x exploitation, rape like question of power x rape like a sexual act,
what is sexual violence, sexual harassment,

3. activity: MYTHS & FACTS – this activity is based on small papers with different myths and facts about sexual violence, everyone get one paper and his or her part is to think about and try to decide if it is myth or fact, after it always one person read the information and rest of us show thumb up (i agree) or down (i disagree). After this voting is place for questions and discuss about opinions.

4.SOCIAL CONTEXT OF RAPE , SEXUAL VIOLENCE AND SUBCULTURES
- consequences of sexual violence, gender issue, sex.violence in punk subculture

5.CONSENT - what is a consent

6.SUPPORT OF SURVIVORS – basic advice how to act if i am survivor or supporter

7.SELF-DEFENSE – basic information about self-defense

8.activity: STORIES – this activity is based on few stories, which happened to some persons. People working in groups and the main aim is to discuss and think if it is sexual violence or not and what exactly by their opinion happened. Main aim of this activity is to trying explore everyone’s statements and boundaries about sexual interaction and discuss it.

(because of time, we do not did this activity)